"Kada me je baba videla, mislila je da vidi đavola" Brutalna ispovest Marine Abramović: Majka mi je rekla da će mi uzeti život
Dodajte Kurir u vaš Google izbor- Marina Abramović u autobiografiji otkriva teško detinjstvo bez nežnosti, uz majčinu strogoću i nasilje, kao i pokušaj samoubistva sa 14 godina.
- Opisuje i rane performanse, od 'Ritma 10' do 'Ritma 5', koje su je dovodile do povreda i gubitka svesti.
- Posebno je pisala o vezi i rastanku sa Ulajem, koji je njen zajednički umetnički i privatni život pretvorio u oproštaj.
Marina Abramović 30. novembra puni 80 godina. Umetnica koja je svoje telo izlagala bolu, vatri i iscrpljivanju u autobiografiji „Hod kroz zidove“ pisala je i o onome što publika nije mogla da vidi: odrastanju u porodici u kojoj, kako kaže, nije bilo nežnosti, prvom braku sa umetnikom Nešom Paripovićem i raspadu dvanaestogodišnje veze i saradnje sa Ulajem.
„Nikada me nisu poljubili niti pohvalili“
Njeni roditelji, Danica i Vojin Abramović, upoznali su se kao partizani. Marina je o njima govorila kao o ljudima koji su jedno drugom spasli život, ali je sopstveno detinjstvo opisala sasvim drugačije. Tvrdila je da je roditelji nikada nisu poljubili niti pohvalili. Majka ju je, prema njenom svedočenju, tukla, čupala za kosu i govorila joj da je beskorisna. Kada ju je sa 14 godina prvi put poljubio dečak, nazvala ju je prostitutkom.
Kao tinejdžerka, Marina je verovala da je „užasno ružna“. Ovako je opisala svoj tadašnji izgled: „Velik nos, mnoštvo bubuljica, užasnu frizuru, ortopedske cipele i naočare s vrlo debelim staklima.“
U memoarima se osvrnula i na neobična krvarenja koja pamti iz detinjstva. Napisala je da, kada je izgubila prvi mlečni zub, krvarenje nije prestajalo tri meseca, dok je njena prva menstruacija trajala više od deset dana. Sa 14 godina pokušala je da preseče venu, ali ju je baka pronašla i sprečila. Majci, kako je ispričala, o tome nikada nisu rekle.
Uprkos teškom odnosu s roditeljima, njihove zajedničke ratne godine opisivala je sa zanimanjem:
„Bila je to prekrasna priča. Ona je bila lepa, on zgodan, jedno su drugome spasli život. Majka je bila odgovorna za prevoz ranjenih partizana.“
Očeva porodica bila je siromašna, a majčina imućna. Marina se sećala bakine priče da je Danica, odlazeći u partizane, iza sebe ostavila šezdeset pari cipela. „Komunizam je za nju bio apstraktna ideja, nešto što je naučila u školi čitajući Marksa i Engelsa. Postati partizanka bio je idealistički izbor, čak i pomodni“, govorila je.
Prva lekcija o umetnosti završila se vatrom
Kada je imala 14 godina, očev prijatelj, umetnik Filo Filipović, pokazao joj je postupak koji je zapamtila za ceo život. Na platno je nanosio materijale i boje, a zatim ga zapalio i rekao joj da je to zalazak sunca. Marina je kasnije govorila da ju je upravo taj prizor naučio koliko je u umetnosti važan sam proces stvaranja. Studirala je umetnost u Beogradu, a potom otišla na postdiplomske studije u Zagreb, u klasu Krste Hegedušića.
O profesoru je sačuvala i ove reči:
„Sviđao mi se Hegedušić. Rekao je dve stvari koje pamtim: postaješ dobar u crtanju kada desnom rukom možeš napraviti divnu skicu, a da ne gledaš. Drugo, ne laskaj sebi da imaš ideje. Ako si dobar umetnik, možeš imati jednu ideju, najviše dve za života. I bio je u pravu.“
Početkom sedamdesetih udala se za beogradskog umetnika Nešu Paripovića. Njihov brak trajao je od 1971. do 1976. godine, ali nisu živeli zajedno: Marina je i dalje stanovala kod majke, pod njenim strogim pravilima. O Neši je u autobiografiji pisala i bez ulepšavanja: „Postojala je privlačnost među nama, ali nije bio dobar u krevetu, sve dok slučajno nisam zatrudnela s njim. Tada je postao potentan.“
Govoreći o nekadašnjim kolegama iz Beograda, rekla je: „Da se vratim u Beograd, ne bi želeli da me vide, umetnici. Podsećam ih na njihov neuspeh. Toliko imam ljubavi za njih, a oni za mene nimalo.“ Za sebe je, međutim, tvrdila da je ostala ista osoba: „Svoj rad mogu opisati i čistaču i predsedniku. Komunistkinja sam ako se gleda u tom kontekstu.“
Danju je rizikovala pred publikom, uveče žurila kući
U performansu „Ritam 10“ iz 1973. godine Marina je nožem brzo prolazila između raširenih prstiju, izlažući ruku povredama. Naredne godine, u Beogradu, legla je u središte zapaljene petokrake tokom „Ritma 5“ i izgubila svest zbog nedostatka kiseonika. Iako je pred publikom izvodila tako opasne radove, kod kuće je živela pod majčinim pravilima i morala da se vrati do deset uveče.
Prisećala se kako ju je baka videla posle jednog od performansa: „Mislila je da vidi đavola, izgledala sam vrlo loše. Taj dvostruki život bio je posve lud.“
Marina je strah povezivala sa sopstvenim radom: „Uvek sam osećala strah, i s tim osećajem sam se suočavala u svojoj umetnosti. Zvezda petokraka bila je u svakoj školskoj knjizi. Bila je simbol ograničenja i kontrole, i želela sam da se oslobodim toga tako što ću se suočiti s ovim simbolom.“
Na pitanje da li su je pogađale ocene da joj je zbog performansa mesto u ludnici, odgovorila je kratko: „Ne. Verovala sam ljudima koji su bili oko mene.“
Kada je majka saznala šta radi, prema Marininom sećanju, bacila joj je staklenu pepeljaru u glavu i rekla da joj je dala život i da će joj ga sada „uzeti“.
Tek pišući autobiografiju, umetnica je pokušala da razume vezu između porodičnog života i svog rada:
„Kada ste mlad umetnik, nemate pojma šta radite. Svaki umetnik koji kaže da to zna, laže. Mislim da je kod mene, a to mi je postalo jasno nakon pisanja knjige, bio ključan i dominantan nedostatak ljubavi u porodici i pokušaj da tu porodicu stvorim s umetničkim svetom. Psihoanalitičari bi rekli kako je reč o jasnoj slici. Međutim, tako se nije činilo na samom početku."
Ljubav koja je trebalo da se završi venčanjem
Sa nemačkim umetnikom Ulajem Marina se upoznala 1975. godine. Postali su životni i umetnički partneri, a njihov zajednički rad trajao je više od decenije. Tokom performansa „Nightsea Crossing“ sedeli su jedno naspram drugog i satima se gledali u tišini. Ulaj zbog bolova nije uspevao da izdrži koliko su planirali, dok je Marina nastavljala. „Ja sam uspela, on nije. To nije dobro za brak“, rekla je kasnije.
Pogledajte u galeriji fotografije iz dokumentarca:
U autobiografiji je opisala i period kada je brinula o njemu zbog problema s leđima: „Njegova leđa bila su u osetljivom stanju i zbog toga više uopšte nismo imali seksualni život. Godinu dana sam mu bila medicinska sestra, a ništa što sam učinila nikada nije bilo dovoljno dobro za njega. Bila sam povređena i ljuta.“
Njihova zamisao bila je da krenu sa suprotnih krajeva Kineskog zida, prepešače po približno 2.500 kilometara, sretnu se i venčaju. Dok su čekali dozvolu kineskih vlasti, odnos im se raspadao. Kada su 1988. konačno izveli performans „Ljubavnici“, susret više nije bio početak braka, već oproštaj.
Marina je ispričala da je Ulaj nije dočekao hodajući joj u susret. Čekao ju je tri dana između dva hrama, jer mu je to mesto delovalo pogodno za fotografiju.
„Susret nije bio onakav kakvim smo ga zamislili. Umesto da vidim Ulaja kako hoda prema meni iz suprotnog smera, zatekla sam ga kako me čeka na tački između dva hrama. Tamo je bio tri dana. A zašto je stao? Mesto mu se činilo kao savršeno za dobru fotografiju. Ja nisam marila za kvalitet fotografije. Prekršio je naš koncept iz estetskih razloga.“
Kasnije je saznala da je prevoditeljka koja je pratila Ulaja zatrudnela s njim. Njih dvoje su se potom venčali. Ulaj je preminuo 2020. godine u Ljubljani.
„Bilo je poput jednog od mojih performansa, samo što je to bio stvarni život“
U memoarima je bez zadrške opisala i trenutak kada je, pokušavajući da sakrije ljubomoru, Ulaju predložila seksualni odnos utroje s njegovom ljubavnicom. Tu noć pamtila je kao bolan pokušaj da ga udalji od sebe:
„Bilo je poput jednog od mojih performansa, samo što je to bio stvarni život. Nisam htela da to bude stvarno. Nisam osećala ništa. Kaže se da ljudi koje, na primer, udari autobus i zbog toga izgube nogu ne osećaju bol jer njihovi živci jednostavno ne mogu preneti toliki bol mozgu. Namerno sam se odlučila na taj potez da ga oteram od sebe. Ali cena je bila vrlo visoka.“
Jedan detalj iz te priče važan je za razumevanje njenog postupka: Marina je u autobiografiji napisala da je izmislila priču o sopstvenoj aferi s francuskim piscem kako bi navela Ulaja da joj prizna s kim se viđa. Nije reč o obostranom priznanju stvarnih prevara, kako se često prepričava.
Njihov rastanak opisala je rečenicama koje govore koliko su im svakodnevica i umetnost bile isprepletane:
„Za mene je privatni život takođe bio deo posla. Naša saradnja se uvek vrtela oko žrtvovanja svega za neku veću ideju. Ali, na kraju, spotakli smo se o nešto što je naspram naših ideja bilo jako malo.“
Posle rastanka nastavila je samostalnu karijeru. Među njenim kasnijim radovima je „Kuća s pogledom na okean“, izvedena 2002. u njujorškoj galeriji Šon Keli: dvanaest dana živela je pred publikom, na tri izdignute platforme, bez hrane.
Osvrćući se na život bez dece, govorila je i o tri prekida trudnoće, što je izazvalo oštre reakcije javnosti. Pitala se zašto se odluka žene stalno preispituje, dok se muškarcima isto pitanje mnogo ređe postavlja:
„Svidelo mi se kako je jedan od učesnika rasprave napisao da niko ne pita Džordža Klunija zašto nema decu. Ostalo je bilo vrlo licemerno.“
video: Zvezda serije "Igra prestola" otkrila najmučniju scenu sa snimanja